Udruživanje i okrupnjavanje jedini je put ka konkurentnosti na europskom tržištu, smatra direktor i vlasnik SMS-a Srdan Mladinić, prema kojemu perspektiva maslinarstva u Hrvatskoj zasad ne izgleda nimalo optimistično. Približava se dan ulaska u EU gdje se točno zna tko, što i kako radi te da je cijena maslinova ulja od 3 do 3,50 eura. - Mi smo još zaštićeni carinama, a što ćemo kad se carine ukinu? Propast će i maslinari i uljari - tvrdi Mladinić ističući kako samo uspostavljanje organizirane i usmjerene proizvodnje maslinova ulja za poznatoga kupca, organizirani nastup na tržištu putem unificiranih i kontroliranih kvaliteta, realne cijene, snažniji marketing te jeftiniji i sigurniji plasman maslinarima jamči opstanak. Prema nekim pokazateljima, u Hrvatskoj se na crno trži i 60, prema nekima i 90 posto maslinova ulja. No, taj kaos nije ni moguće suzbiti jer nitko u nas ne raspolaže konkretnim brojkama i podacima o stanju hrvatskog tržišta maslinova ulja i disperziji ukupne količine proizvedenog ulja prema kvaliteti. Podaci o broju stabala variraju između dva i šest milijuna maslina (prosječno oko 150 po hektaru) koje su u rodu te još oko četiri milijuna zapuštenih, godinama neobrađenih stabala. Zna li se kako je prosječan godišnji prinos svakoga rodnog stabla oko 35 kilograma (neka stabla i više od 100), proizvodimo i više od 20 milijuna litara ulja (od kojih se 150 litara po maslinaru drži kao potrošnja za vlastite potrebe), dok se službeno spominje oko pet milijuna litara proizvedenog te otprilike dva milijuna litara uvezenog ulja. Prema evidenciji Zadružnog saveza Dalmacije, u četiri dalmatinske županije evidentirano je ukupno109 uljara (124 u Hrvatskoj), od čega 68 privatnih i 41 zadružna uljara. Pretežit broj evidentiranih uljara isključivo prerađuje plodove proizvođačima maslinarima, naplaćuje preradu i vraća im dobiveno maslinovo ulje, a maslinari se dalje sami brinu o skladištenju i "trženju" dobivenog maslinova ulja. Takvo se ulje tržišno ne evidentira niti se kontrolira njegova kvaliteta pa ono s vremenom, zbog neodgovarajućeg skladištenja, postaje nekvalitetno, čak nejestivo. Ne zna se ni koliko ulja u nas otpada na ekstra djevičansko, a koliko na djevičansko maslinovo ulje ili na lapante, odnosno nejestivo ulje, a dodatnu zabunu stvaraju i deklaracije, koje su često i lažne, odnosno sadržaj boce ne odgovara tvrdnjama na etiketama. Zadružnim povezivanjem maslinara upisanih u Upisnik OPG-a, koji zadovoljavaju uvjete za korištenje poticaja i uključeni su u sustav PDV-a, i SMSa, maslinari više ne bi vraćali prerađeno maslinovo ulje u svoje konobe (što je vjerojatno jedinstven slučaj u maslinarskim zemljama), već bi se nabavili spremnici od inoksa u koje bi se ulje maslinara i SMSa pohranjivalo, analiziralo i kategoriziralo te se utvrdile točne količine po vlasniku i vrsti zaprimljenog ulja. Na temelju rezultata provedenih analiza maslinari bi tražili isplatu poticaja, a ulje bi se prodavalo na burzi prema tome tko ponudi višu cijenu i bolje uvjete plaćanja. Primjenom tog modela, smatraju maslinari, eliminiralo bi se sivo tržište i održala kvaliteta ulja koja se postiže neposredno nakon prerade jer bi se ulje skladištilo na suvremen način i pod kontrolom stručnjaka, provodile bi se propisane i cjelovite analize i kontrole, a maslinova ulja rasporedila bi se na samo četiri tipa ulja u dvije osnovne kategorije, čime bi se stvorio uvjet za stvaranje hrvatskog branda maslinova ulja. Zbog nedovoljne proizvodnje, posebice kvalitetnih maslina, na domaćem je tržištu trenutačno teško naći sirovinu, što neke tvrtke, poput SMS-a, pokušavaju riješiti podizanjem vlastitih nasada. Ni educiranost potrošača o vrijednostima maslinovog ulja nije na razini pa potrošnja maslinova ulja u Hrvatskoj iznosi oko dvije litre po stanovniku na godinu, dok je u Grčkoj čak 20 litara!

Izvor: Jolanda Rak Šajn, Večernji list, 01.08.2007.