Desetak godina kasnije u njegovim su ekološki apsolutno prihvatljivim proizvodima, poput džema od smokava, čiju je recepturu sa suradnicima dotjerivao pune četiri godine, uživali Amerikanci. Na sajmu delikatesne hrane Fancy Food Show u New Yorku za taj je proizvod dobio Zlatnu medalju, svojevrsnoga prehrambenog Oscara. Njegov poslovni kredo ogleda su u stavu da proizvoditi ono što tržište traži znači zaostajati 10 i više godina za onima koji su odavno shvatili što će biti tražena roba.

Ključ je, voli reći Mladinić, u gledanju u točku koju okolina, a osobito konkurencija još ne vidi. Na tom pionirskom putu nailazio je i na brojne probleme, ali nikad se nije pokolebao. Problem pokušava riješiti odmah bez odgađanja, a kad ga nema na vidiku, suradnicima se zna požaliti da mu je to mnogo teže jer zna da je tu negdje, ali ga očito ne vidi.

Uredio je i jedan od dvadesetak nezavisnih svjetskih laboratorija za ispitivanje kakvoće maslinovog ulja, ali je naišao na veliki bojkot utjecajne konkurencije. Tri godine je imao međunarodnu dopusnicu za rad, ali ne i domaću. No i tu bitku je prošle godine dobio. U zadnje vrijeme mnogo ulaže u nasade maslina i smokava. Ovih dana, u novom sjedištu tvrtke u Trilju, sve je spremno za proslavu rođendana tvrtke i ulaska u svojevrsno poslovno punoljetstvo, kako to s ponosom ističe Mladinić.

- SMS 12. prosinca slavi 18. rođendan odnosno poslovnu punoljetnost i baš kao što čovjek od svog rođenja do punoljetnosti prolazi različite faze odrastanja tako je i SMS prolazio svoje burne faze razvoja. Vjerojatno zahvaljujući mnogim problemima i teškoćama, na tom smo putu stekli punu zrelost i pritom izgradili odlične temelje i infrastrukturu za ozbiljan iskorak u konkurentan i održiv poslovni put. Ostvarili smo cilj da do kraja ove godine svi moramo biti iznadprosječni, iduće godine moramo biti odlični, a na kraju 2009. godine izvrsni.

Koliko ste tu potrebu osvijestili izlaskom na najzahtjevnija svjetska tržišta?

- Od početka mi je bilo jasno da bez izbora nema poslovne budućnosti. Saznanja koja smo dobivali na tom putu kao i na sajmovima gdje smo izlagali u Europi, SAD-u, Kini i Japanu definirala su naš razvoj prema inovativnom, originalnom i kvalitetnom proizvodu. Da bismo bili održivi na tom putu, moramo težiti izvrsnosti. Trgovci koji su pokušavali plasirati naše prehrambene proizvode na strano tržište često kažu da je glavni problem u količini i kontinuiranoj kvaliteti.

Slažete li se s tim?

- To su glavni problemi. Kad se probijete na strano tržište, morate biti prisutni na mnogo prodajnih mjesta i nuditi postojanu kvalitetu. Bez toga sve je prolazna avantura. Baš zato smo prije osam godina krenuli u projekt vlastitih nasada maslina i smokava sa željom da osiguramo kontinuitet u kvaliteti.

Među prvima ste, uz velike muke, od države na korištenje dobili zemlju?

- Prvi smo, uz Željka Mavrovića, prije nepunih pet godina dobili koncesiju na državnom zemljištu u svrhu podizanja trajnih nasada i to na 58 hektara u Skradinu. Koncesija je na 40 godina, što je za maslinike nedovoljno. Onima koji su kasnije dobivali koncesiju rok je produljen na 50 godina. Tada su zakonski propisi još bili neusklađeni. Na sreću, danas je situacija bolja. Imamo i 100 hektara u Kaštelima, a i dalje sam zainteresiran za uzimanje većih površina u koncesiju.

Zašto ste imali probleme da neobrađeno zemljište stavite u funkciju?

- Kod nas je oko 90 posto državnog zemljišta pod upravom Hrvatskih šuma. Iako im je Ministarstvo poljoprivrede nadređeno i nastoji zemljište dati u korištenje, Hrvatske šume još uvijek koče taj projekt. No, iako situacija još nije sređena, danas se stvari ipak kreću nabolje. Na SMS-u se očito stvarala praksa.

Što vam je danas u poslu najveći problem?

- Svima je jasno da kapitala danas u Hrvatskoj ima, ali problem je u tome što nije usmjeren u proizvodne investicije. Novac prije svega odlazi u kreditiranje potrošnje, zatim prema raznim sektorima usluga, turizma i trgovine. Nije tu samo problem stranog vlasništva nad novčarskim kućama, jer problem imamo i s bankama i fondovima koji su u hrvatskom vlasništvu. Problem je i kad se dođe na teren javne uprave, odnosno administracije. Ministarske razine dobro funkcioniraju, ali kad se zadatak spusti u administrativni sustav, nastaje zastoj i predmeti se ne rješavaju. Vani niste opterećeni takvim problemima, nitko ne gubi dragocjeno vrijeme i energiju na takvim stvarima, već se koncentrira na svoj posao. Stoga je hod prema izvrsnosti u inozemstvu neusporedivo lakši. Kod nas ta sporost one najupornije usporava, a one manje tvrdoglave tjera. Zadaci se obično ne rješavaju uobičajenim načinom pa ih morate rješavati osobnim intervencijama. Zato su naši koraci vrlo spori. Vani poduzetnik koji hoće raditi nailazi na otvorena vrata, ovdje morate kucati stotinu puta. To znači da je moj konkurent vani stotinu puta brži od mene. To je problem vjerojatno svih tranzicijskih zemalja. Ali Hrvatska je na pragu ulaska u EU i taj problem se mora hitno i ozbiljno rješavati. Mora nam se omogućiti da budemo konkurentni, naš put prema izvrsnosti mora biti olakšan.

Zagovarate ulazak u EU i uvođenje zapadnih principa poslovanja, ali time i dolazak jake konkurencije koje se mnogi plaše. Je li taj strah opravdan?

- Preglasni su izvori koji šire negativne informacije i pesimistično raspoloženje. Osobito je to izraženo u proizvodnji hrane. Svakako da taj put prema konkurentnosti nije lak, ali danas drugog puta nema. Umjesto straha i pesimizma, moramo zavrnuti rukave i biti spremni na veliki rad i odricanja. Mi u SMS-u to smo napravili znatno ranije i zato smo danas spremni za utakmicu u razvijenoj konkurenciji. Pri tome bi velika pomoć bila i stvaranje učinkovite administracije.

Pred formiranjem smo nove Vlade. Što bi trebalo promijeniti?

- Nije problem u Vladi. Tu postoji razumijevanje i konkretni poticaji. Na toj razini stvari funkcioniraju. Problem je kad krene procedura na razini javne uprave.

Poduzetnički gledano, što nam nedostaje?

- Mislim da kod nas, generalno, nema dovoljno optimizma ni dovoljno inventivnosti i hrabrosti da se razvije gospodarstvo i ravnopravno se nosi s konkurencijom.

Zašto je tako?

- To je pitanje duge prošlosti, sindroma podčinjenosti jer smo uvijek bili pod tuđom upravom. Duboko je usađeno mišljenje da će netko drugi riješiti naš problem. Generacijama se to taloži. Sad smo prvi put u situaciji da, u svojoj državi,uzmemo stvar u svoje ruke. Nažalost, još uvijek nismo razvili samopouzdanje i natjecateljski duh. Treba nam mnogo optimizma u društvu, a ne samo u poduzetništvu. Moji radnici dolaze iz različitih socijalnih sredina. Mnogo radim na tome da ih potaknem da optimistički gledaju na svoju i budućnost tvrtke, ali kad napuste tvrtku urone u okruženje u kojem u pravilu prevladava pesimizam. Pa i defetizam.

Smatrate da je problem uglavnom psihološke prirode?

- U velikoj mjeri. Vidite, prije nekoliko godina javno se postavljalo pitanje hoće li tranzicijske zemlje i kada dostići razvijene. Danas već vidimo tvrdnje da ih nikada neće dostići. To su fine psihološke igre razvijenih, koji ubijaju natjecateljski duh onih slabije razvijenih. Kao, čemu trud i nada kad se unaprijed zna da ih ne možemo dostići.

Možemo li?

- Naravno, ne mirim se s takvim pesimizmom. Mislim da možemo biti i bolji. Stoga je važno podizati životni i poslovni optimizam svuda oko nas. Ako me pitate na čemu gradim optimizam, odgovor je na intelektualnom kapitalu ljudi s ovih prostora. Upravo naši znanstveni radnici i stručnjaci podižu konkurentnost razvijenih zemalja. Stvorimo uvjete za rad naših stručnjaka da se vrate i razvijajmo obrazovni sustav da stvara stručnjake primjenjivog i konkurentnog znanja.

Istovremeno buja optimizam da se može živjeti bez rada?

- Mislim da smo skoro potpuno ušli u zamku da se može živjeti bez rada. Vani ljudi jako mnogo rade. U razvijenim zemljama kafići su danju prazni, a kod nas su puni cijelog dana bez razlike bio radni ili neradni. Čeka nas jako mnogo rada, veliki napor i odricanje.

Neka istraživanja pokazuju da se kod nas u privatni posao ulazi uglavnom iz nužde? Je li to loše?

-I ja sam krenuo iz nužde, iz potrebe da sačuvan golu egzistenciju. Taj iskorak mi je pomogao da otkrijem vlastite potencijale i sposobnost da rješavam probleme, kreiram razvoj i radujem se stvaranju. Važno je biti orijentiran prema novom i prema stalnom učenju. Pokušavam tako djelovati i na suradnike i, srećom, imam uspjeha u odabiru ljudi s kojima radim.

Budite li optimizam s mladima ili posežete i za kreativcima u tzv. kriznim godinama?

- U početku sam zapošljavao starije i iskusnije radnike. Pokazalo se da to baš i nije najbolje jer se navike iz dogovorne ekonomije nisu dale tako lako mijenjati. A okruženje i poslovni uzusi naglo su se promijenili. Nije bilo druge nego se okrenuti mladima i učiti ih kako biti konkurentan i natjecateljski raspoložen na tržištu, okrenut učenju. U međuvremenu su i neki stariji, koji imaju taj afinitet, uhvatili korak s novim vremenom. Te razlike su se na kraju pokazale dragocjenima - razlike u iskustvu stvaraju neku posebnu razigranost, neki pozitivan konflikt koji se artikulira kroz specifičnu energiju. Zbog toga ljudskog kapitala osjećam se nadahnutim i bogatijim.

Osim u ljude, jako mnogo ulažete u stručno znanje i razvoj. Uredili ste Prehrambeno-razvojni centar, stoje iznimno rijetko za privatne tvrtke. Zašto ste se odvažili na tako veliki korak, teži od milijun eura?

- Podsjećam da je to moje drugo poduzeće, SMS Prehrambeno-razvojni centar, koji u svom sklopu ima i suvremeni laboratorij za kontrolu prehrambenih namirnica, specijalizirano za prehrambene masnoće s međunarodnom ovlasnicom za kontrolu kvalitete maslinovog ulja. Laboratorij mora svake godine prolaziti složeni postupak dokazivanja sposobnosti za produljenje valjanosti ovlasnice i na moje veliko zadovoljstvo uvijek dobije vrlo visoku ocjenu. Odluku o ulaganju u takav laboratorij donio sam 1998. godine i to je tada bila vrlo hrabra, odnosno utopijska odluka. No danas je vidljivo da je bila dobra. Mnogi će proizvođači tražiti certifikat za zemljopisno ili sortno podrijetlo svog proizvoda, naročito maslinovog ulja, a i propisi Europske unije o ispitivanju kvalitete hrane pa tako i maslinovog ulja jasno su normirani i kontrole su vrlo česte.

Umjesto pogona za pakiranje ribe, napravili ste supermoderni laboratorij?

- U Hrvatskoj, s današnjom cijenom rada, radno intenzivna proizvodnja nema šanse na tržištu. Vrijeme je za proizvode s dodanom vrijednošću. Zato sam donio odluku o ukidanju prerade ribe i orijentirao se na proizvodnju proizvoda od voća i povrća. Na inventivan i originalan način, s naglaskom na budući razvoj prema funkcionalnoj hrani. Ovo što danas radimo rezultat je zacrtanog 2001. godine za razvoj SMS-a do 2013. godine. I veseli me saznanje da su tada postavljeni ciljevi dobro predvidjeli trendove i razvojni put Hrvatske, odnosno da su za korak ispred vremena i da nas vrijeme potvrđuje. U sljedeće dvije godine donijet ćemo odluku o novim ciljevima SMS-a, za razdoblje od 2013. do 2025. godine, ali u skladu s vizijom za sljedećih dvadeset godina.

Izvor: Jerko Gudić, Lider, 30.11.2007.